Priča o zvuku

Suvremenije tehnologije u službi najmlađe publike



Mala scena jedino je hrvatsko kazalište koje već cijelo desetljeće producira predstave za najmlađu publiku, onu u dobi od 1.5 do 5 godina. U tom su ciklusu dosad nastale predstave ‘Priča o oblaku‘, ‘Priča o kotaču‘, ‘Priča o svjetlu‘ i ‘Priča o vodi‘, a 13. veljače 2014., pridružit će im se i – ‘Priča o zvuku‘.

‘Priča o zvuku’ bit će, međutim, možda i najveći izazov u dosadašnjem tijeku serijala ‘Priča o…’, jer – za razliku od prethodnih nastavka – govori o pojmu koji nema jedinstveno prepoznatljivu i vidljivu materijalnu pojavnost.

Stoga je njezinu realizaciju Mala scena povjerila autorskom kolektivu SKROZ, što ga čine francusko-hrvatski audio umjetnik Vedran Peternel i hrvatska redateljica Nora Krstulović.

SKROZ, naime, u svojim radovima zvuk tretira kao samostalno izražajno sredstvo, bez obzira na to je li riječ o visokotehnološkim projektima poput njihova ‘@BetaSkroz’, o glazbeno-scenskim atrakcijama poput ‘Šuma, drvo, skoro, skroz‘ ili minimalističkim predstavama za djecu poput ‘Zlatne koke’ ili ‘Lasice na tavanu’.

Predstavi ‘Priča o zvuku’, prethodilo je višemjesečno međunarodno istraživanje u koje su Mala scena & SKROZ uključili brojne stručnjake različitih disciplina, kako bi ispitali, ali i potencijalno pomaknuli granice percepcije zvuka i povezanosti iste s drugim osjetilima, te kognitivnim i emocionalnim razvojem u najmlađe publike.

Zahvaljujući tome po prvi će put u kazalištu biti korištena pionirska tehnologija Modularnih glazbenih objekata najglasovitijeg europskog centra za audiovizualna istraživanja – francuskog IRCAM-a (Institut de Recherche et Coordination Acoustique/Musique). Njezino povezivanje sa baštinom utemeljitelja SUVAG-a, Petra Guberine, omogućili su pak tehnološki partner AVC i podrška Francuskog instituta u Zagrebu.

Naime, želja je autora da ova istovremeno minimalistička ali i likovno bogata, te izvođački ekspresivna predstava, pronađe jednako uspješne načine komunikacije s čujućom i videćom djecom, kao i s onom koja imaju oštećenja i/ili probleme u razvoju sluha i/ili vida.

Zvuk je prvo iskustvo vanjskog svijeta što ga djeca percipiraju još u majčinu trbuhu, kao što je zvuk plača novorođenčeta prvi znak njegova dolaska na svijet. Tek rođena djeca prepoznaju i umirujuće doživljavaju majčin glas, a već s tri mjeseca poznati zvukovi (koraci, šum vode za kupku i sl) kod njih izazivaju uzbuđenje. U istoj dobi djeca počinju prepoznavati i locirati izvore zvuka i njihovu prostornost, dok će sam prostor vizualno biti u stanju percipirati tek u kasnijoj dobi.

No, svemu tome usprkos –  percepciji samog zvuka, kao i vještini slušanja u djece – suvremeni odgoj pridaje jako malo pažnje, izuzev kad je u pitanju glazba ili pak – priče.

Zvuk je, međutim, daleko više od toga.

Asocijacije što ih zvukovi (u najširem značenju te riječi, uključujući i njihov harmonično organizirani niz, odnosno glazba), izazivaju kod pojedinog slušatelja – daleko su različitije no što je to slučaj s bilo kojom, pa makar i najmaštovitijom reprezentacijom u slici, riječi i/ili pokretu. Njima se može pričati neovisno o jeziku ili podneblju; slikama neusporedivo živopisnijim i dojmljivijim od onih što ih se, pogotovo najmlađoj publici, može ispričati riječima ili (televizijskom) slikom.

Upravo to pokušat će dokazati predstava ‘Priča o zvuku’, koristeći se različitim zvukovima – od onih djeci poznatih i konkretnih, poput zvukova iz prirode, preko melodija i ritmova, do apstraktnih, odnosno umjetno stvorenih.

‘Priča o zvuku’ bit će, nadaju se autori, jedna od prvih lekcija vještine koja nam je svima prijeko potrebna – one slušanja. Svijeta koji nas okružuje, drugih i drugačijih, ali i sebe samih.

Predstava je nastala uz potporu Ministarstva kulture RH i Ureda za kulturu, obrazovanje i sport Grada Zagreba, te Francuskog instituta u Zagrebu.