Author Archives: Nora

POP SKROZ ili potpuno prihvatljivo 2.0

***

«…to ti je predstava o rizicima – profesionalnim (autorskim i izvođačkim), osobnim (svih vrsta)…

formalno – složena je od improvizacijskih zadataka, tako da je uvijek drugačija, na neku foru strašno privatna i voajerska jer se bavi odnosom dvoje ljudi u realnom vremenu… ideja je da maksimalizira rizik za sve involvirane, pa i za publiku… naime, gdje se zapravo predstava igra javimo svima SMS-om 2 sata prije izvedbe…»

«…u matematičkoj teoriji rizik ne podrazumjeva nikakav dobitak ili gubitak, samo vjerojatnost nekog ishoda… u životu je najčešće drugačije… rizik obično povezujemo s gubitkom kontrole… pa je privatno najrizičnije, znaš već…»

«…a pop? ti, kao, znaš neku bolju definiciju prihvatljivog?
kaže P. da je pop-kultura upropastila svijet jer nam je nerealno podigla prag očekivanja. pa onda svi citiramo, da budemo cool. i da ne boli. da uvijek možeš reć: preozbiljna si. that was just a song!»

«…nemam ti pojma. ne znam čak ni koja će muzika bit u predstavi. to njih dvoje sami biraju i nikome ne kažu. a kamo li redosljed scena. ja sjedim, gledam i grizem se, a fino mi je. no risk – no profit.»

«…ma bitno je i nije bitno. mislim ok, super je PR fora da je ona prvakinja baleta, a on renesansni čovjek – kritičar/muzičar/pisac uvijek; ali može i bez te informacije. stavim, ako misliš da treba. ali ne bi da efekt bude razgledanje zoološkog vrta, if U know what I mean…»

«…posljedica bi naravno trebala bit da poželiš predstavu gledat nekoliko puta i gledat kako se njihov odnos razvija, jer se oni ne druže van proba… ali u biti da se zaljubiš u rizik. totalno je bzze bez njega.»

«…playing with fire…»

n.

Brutalno, skroz

9

‘… ako onda taj prijatelj upita zašto sam ustao protiv Cezara, ovo je moj odgovor: ne zato što sam manje ljubio Cezara, nego zato što sam više ljubio Rim…’

Gaj Julije Cezar, rimski vojskovođa, konzul, diktator koji je iz građanskog rata izašao kao pobjednik i jedini vladar te time efektivno otvorio put pretvaranju republike u carstvo, neslavno je završio kad je nekolicina njegovih bivših bliskih suradnika i prijatelja zaključila da je dosta strahovlade.

Petanestak stoljeća kasnije, urotom na državnom vrhu pozabavio se Shakespeare, a uvid u spletke na engleskom dvoru, u koje je nužno morao biti upućen jer su poslovi njegove glumačke družine itekako ovisili o (dobroj) volji mušičavih pripadnika engleske vladajuće elite, omogućio mu je intimno razumijevanje spletki i intriga koje prate politička događanja. Zbog toga je njegov ‘Julije Cezar’ obojen ciničnim primjedbama poput one da su ljudi koji razmišljaju opasni, a istovremeno pokazuje svojevrsnu razinu patriotizma koji proizlazi iz građanske odgovornosti, a ne iz izlizanog osjećanja nacionalne pripadnosti.

Srpanj 2009. Hrvatska je u rasulu. Financijska je kriza već zahvatila državu, niz skandala u koje su očito upleteni visoki državni dužnosnici puni novinske stupce i istražne zatvore, a kapetan napušta brod – ni na polovici mandata Ivo Sanader, ne navodeći razloge, daje ostavku.

Na njegovo mjesto uskočit će kasnije sadašnja premijerka, koja će se, zajedno s dijelom vladajuće stranke, brzo odreći prethodnika…

‘Brutalno, skroz’ nastalo je kao ekspresni izvedbeno-instalacijski odgovor na Sanaderovu ostavku, gdje je kolektiv SKROZ Shakespearova razmišljanja o prirodi vlasti odlučio uputiti onima kojima su građani izglasali povjerenje, ostavljajući ih na post-it papirićima na ustanovama od državne važnosti poput Sabora, Ustavnog suda i Vlade RH.

Predajte se s nama

Sredina srpnja za većinu domaćih djelatnika u kulturi označava vrijeme završavanja priprema natječajne dokumentacije za javne potrebe u kulturi, kako na državnoj, tako i na lokalnim razinama.

Finalizacija procesa za velik dio umjetničke scene događa u zagrebačkoj Glavnoj pošti sat-dva prije isteka roka za predavanje papira, gdje se spontano okuplja veća količina korisnika nego što ih djetanici Pošte mogu procesuirati u kratkom vremenu.

Ti trenuci kombinacija su Kafke i najnapetijeg trilera:
red se povećava…
službenici lijepe marke,
mjere težinu pošiljki,
ispisuju R-1 račune u polaganom tempu,
a svima se po glavi mota pitanje: hoćemo li stići prije ponoći?

SKROZ je 2009. odlučio muku predaje vlastite natječajne dokumentacije podijeliti s kolegama u Pošti, pozivajući ih na zajedničku predaju upravo u to nezgodno vrijeme.

U situaciji u kojoj su sudionici istovremeno i izvođači i publika, otkrivaju se prava lica – dok se dio scene spletkama pokušava pobrinuti za vlastite potrebe, kod drugih se javlja solidarnost…

‘Predajte se s nama’ problematizira katarzu izazvanu kolektivnim uspjehom predaje papira označenih odgovarajućim poštanskim žigom, s tim da ista, kao i solidarnost, traje do – proglašenja rezultata natječaja.

Tamo i natrag

O tajnoj vezi Hrvatske vojske, preljuba, ubojstva & samoubojstva, nacizma i suvremene glazbene naobrazbe u Turskoj… Iliti, jedna od najkraćih opera na svijetu (tek 12′), na čijoj polovici se radnja krene događati – unatrag.

Rečenicom ‘Ana voli Milovana’ dalo bi se, kao nekom metaforom, opisati vjerojatno većinu popularnog opernog repertoara. No, ista se u ‘osobnoj iskaznici’ baš ove opere nije našla toliko zbog sadržaja koliko zbog – forme.

Naime, Ana i Milovan (ili ako baš hoćete – Ana i Radovan) protagonisti su, valjda najpoznatijeg palindroma, u hrvatskom jeziku, odnosno konstrukcije koja ima isto značenje bez obzira s koje se strane čita njezin grafički zapis.

Palindrom je, međutim, davno prije nego je postao zvijezda Kviskoteke, bio svojevrsni Sveti gral tzv. ozbiljne glazbe, pa su skladatelji u 15. stoljeću baš palindromskim kompozicijama dokazivali svoju umjetničku i svaku drugu nadmoć, čak i kad je krajnji proizvod bio posve – neslušljiv.
Palindromsko skladanje odnonda je izašlo iz mode, ali nikad nije posve izgubilo svoje poklonike… Tako se među palindromaše danas ubrajaju tipovi poput Dylana, Wierd Al Yankovicha i inih, no nas zanima Paul Hindemith, iako bi se o njemu i bez palindroma imalo što reći.

Naime, g. Hindemith (1895. – 1963.), bio je vrstan violinist i jedan od najvažnijih njemačkih skladatelja svog vremena, koji je kako bi što kompetentnije skladao naučio svirati sve instrumente u orkestru!

Muzikologiju je zadužio kreiranjem vlastitog glazbenog sustava, ali i promoviranjem skladatelja poput Antona Weberna i Arnolda Schoenberga.

Manje je, međutim, poznato da je Hindemith otac suvremenog glazbenog obrazovanja u – Turskoj, kamo se 1935. uputio na poziv samog Atatürka. Tamo je pak realizirao svoj ‘Program univerzalne i turske polifone glazbene edukacije’ te udario temelje osnivanju turske Državne Opere i Baleta.

No, do danas je ostalo nejasno je li i u kolikoj mjeri u tom turskom angažmanu prste imao nacistički režim s kojim je Hindemith imao vrlo kompliciran odnos, pa je istovremeno primao narudžbe da sklada za Luftwaffe i u čuvenom govoru Josepha Goebbelsa iz 1934. bio denunciran kao ‘atonalni bukač’.

Najpoznatija Hindemithova kompozicija svakako su ‘Simfonijske metamorfoze tema Carla Marie von Webera‘, u čijoj su sjeni donekle ostale opere, mahom nastale temeljem libreta slavnih ekspresionista – od Oscara Kokoschke, preko Augusta Stramma do Bertolta Brechta.

Libreto za ‘Hin und zurück’ napisao je pak Marcellus Schiffer, a posrijedi je palindromska opera, u trajanju od tek 12 minuta, koja, između inog, ismijava brojne operne i općenito kazališne stereotipe, a da je pritom za pjevače i orkestar iznimno tehnički zahtjevan materijal…

A priča je opere slijedeća: Robert odlučuje iznenaditi svoju suprugu Helenu, te na njezin rođendan dolazi kući ranije s posla, da bi je zatekao kako doručkuje u društvu svoje gluhe tetke

Međutim, upravo u trenutku kad Robert slavljenici i njezinoj tetki uručuje poklone, idilu prekida slušinja donoseći pismo za Helenu… Potonja pak pismo pokušava skriti, što Robertu biva sumnjivo, da bi se ubrzo ispostavilo kako je pismo stiglo od – Helenina ljubavnika… Robert na to, u napadu ljubomore, ubija Helenu,a potom i sebe, a promptno se pojavljuju i liječnik i bolničar koji zaključuju kako tu za njih više nema posla… No, onda se u cijelu priču umiješa deus ex machina, tj. nepoznati Mudrac, koji radnju okreće u suprotnom smjeru, i priču se pred očima gledatelja ‘odvrti’ u suprotnom smjeru, vraćajući se na svoj idilični početak…

Tinta, let i topla voda

3_3

O čemu misle veliki umovi dok npr. pripremaju večeru ili spavaju, odnosno, zašto i kako je slavni izumitelj Slavoljub Penkala stvorio deterdžent, termofor i, naravno, penkalu…

Posve je sigurno da znate kako je mehaničku olovku, našu svakodnevnu, izumio izvjesni gospodin po imenu – Eduard Slavoljub Penkala.

No, iako je bio jedan od prvih stručnjaka za suvremeni marketing, manje je poznato da gospodinu Penkali dugujemo još i termofor, deterdžente, zračni jastuk, rotirajuću četkicu za zube i još četrdesetak drugih patenta koje je za života – izmaštao…

Još je, pak, manje poznato da je esperantist Penkala rođenjem bio Slovak poljskog podrijetla te da je ime Slavoljub nadjenuo sam sebi, a nakon što se zaljubio u Hrvatsku.

Priča o jednom od najvećih gospodara mašte na našim prostorima namijenjena je prvenstveno Penkalinim kolegama u dobi od 4 do 10 godina, ali će se u istoj, sasvim sigurno, pronaći i oni stariji – osim ako im aparatura za maštanje nije potpuno zahrđala.

Naime, kako i priliči Penkali, predstava o njemu nije nastala klasičnim slijedom teksta, pokusa i premijere, već  – pokusa, pokusa i pokusa.

‘Tinta, let i topla voda’ zapravo su jedan od rijetkih domaćih primjera tzv. devising kazališta, odnosno predstava je u potpunosti izmaštana tijekom procesa kazališnih pokusa, slijedom osnovne priče autorica Maje Sviben i Nore Krstulović.

A u njoj ćete otkriti kako je od forme komuniciranja puno važnija namjera i kako je izum ponekad plod slučajnosti, a ponekad jednostavno – ljubavi!

Naime, g. Penkala i supruga mu Emilija, došli su iz posve različitih svjetova  – on je bio kemičar, ona pijanistica – a da stvar bude ‘gora’ govorili su i različite jezike, ali su svejedno na kraju našli onaj – zajednički.

Njihovim putem ide i ‘Tinta, let i topla voda’, gotovo u potpunosti neverbalna predstava koju će razumjeti i oni koji ne znaju ni riječi hrvatskog, njemačkog, slovačkog ili poljskog.

Za tri lipe

Najbolji ‘komadi’ iz opera Carmen, La boheme i Tosce + žensko skladateljsko pismo, i auto-analiza opere kao forme. Nije mrtvački teatar, u svakom slučaju…

Carmen je na prvi pogled prototip žene ljubavnice, ostavlja proslavljeni dojam da malo traži a puno daje, privlači otvorenom senzualnošću, njene su duge noći, martini na eks, može i loza…seks pred ogledalom, te bez obaveze, cigareta prije, a i poslije… Materi je ne biste vodili, ali kad ste s njom, ne pomišljate na majku…’

Tako u svom libretu za komornu operu Za tri lipe mlada skladateljica i libretistica Mirela Ivičević opisuje Carmen. Tako je – onu Marimeeovu. Odnosno Bizetovu.

I onda se pita: koja bi žena u povijesti ženskih opernih likova bila savršena kontradikcija seksipilnoj i senzualnoj ciganki? Odgovor se nalazi u u tragičnoj junakinji Puccinijeve opere ‘La Boheme’ – urednoj i staloženoj Mimi, ženi koja se treba udati do svoje 25. godine, koja će se brinuti za svoga muškarca, roditi mu djece koliko on hoće, peglati mu i naravno – šivati.

No kako ovo ipak nije priča o stereotipima žene kurve i žene majke, onda se na sceni pojavljuje još jedna Puccinijeva popularna junakinja – Floria Tosca.

Floriu, kao uglednu opernu pjevačicu, osim konstantnih mamurluka prouzrokovanih velikim količinama martinija, whiskyja, šakama valiuma i općenito neprospavanih i divljih noći kakve provode mlade i uspješne operne pjevačice, muče i još neke stvari, ovog puta ne tako ovisničke prirode: zašto dolaziti u operu ako se može u puno ugodnijoj atmosferi sjediti doma i gledati TV?

Ili ako već dođete što je to što možete pogledati, kakva je to naivna priča ispod finog sloja glazbe, što je bolje, buffa ili seria, i ono najbitnije, zašto gotovo svaka ozbiljnija opera uporno želi dokazati da je bolje i plemenitije umrijeti zbog ljubavi nego ostati živ?

Konačan odgovor ovih triju tragičnih žena na posljednje pitanje jest ne samo da ne treba umrijeti (barem ne danas!), već da je umrijeti radi uzvišenog ljubavnog zanosa jedan je od definitivno najglupljih razloga za to.

Skroz, No. 1

Damien Hirst, jedan od najvećih likovnih umjetnika današnjice snimio je po njemu film, a sada vam ‘Breath’, rijetko izvođeno djelo velikog Samuela Becketta u posve novoj produkciji ljubazno omogućuje ponajbolji detergent na domaćem tržištu. Pere najbolje – SKROZ, pere sve – SKROZ i voli umjetnost – SKROZ.

Izvedeno. 2006. na Velesajmu Kulture u Teatru &TD

***

Breath by Samuel Beckett

Curtain.

  1. Faint light on stage littered with miscellaneous rubbish. Hold for about five seconds.
  2. Faint brief cry and immediately inspiration and slow increase of light together reaching maximum together in about ten seconds.Silence and hold about five seconds.
  3. Expiration and slow decrease of light together reaching minimum together (light as in I) in about ten seconds and immediately cry as before.Silence and hold for about five seconds.

Rubbish.  No verticals, all scattered and lying.

Cry.  Instant of recorded vagitus.  Important that two cries be identical, switching on and off strictly synchronized light and breath.

Breath.  Amplified recording.

Maximum light.  Not bright.  If 0 = dark and 10 = bright, light should move from about 3 to 6 and back.