‘Carmen je na prvi pogled prototip žene ljubavnice, ostavlja proslavljeni dojam da malo traži a puno daje, privlači otvorenom senzualnošću, njene su duge noći, martini na eks, može i loza…seks pred ogledalom, te bez obaveze, cigareta prije, a i poslije… Materi je ne biste vodili, ali kad ste s njom, ne pomišljate na majku…’
Tako u svom libretu za komornu operu Za tri lipe mlada skladateljica i libretistica Mirela Ivičević opisuje Carmen. Tako je – onu Marimeeovu. Odnosno Bizetovu.
I onda se pita: koja bi žena u povijesti ženskih opernih likova bila savršena kontradikcija seksipilnoj i senzualnoj ciganki? Odgovor se nalazi u u tragičnoj junakinji Puccinijeve opere ‘La Boheme’ – urednoj i staloženoj Mimi, ženi koja se treba udati do svoje 25. godine, koja će se brinuti za svoga muškarca, roditi mu djece koliko on hoće, peglati mu i naravno – šivati.
No kako ovo ipak nije priča o stereotipima žene kurve i žene majke, onda se na sceni pojavljuje još jedna Puccinijeva popularna junakinja – Floria Tosca.
Floriu, kao uglednu opernu pjevačicu, osim konstantnih mamurluka prouzrokovanih velikim količinama martinija, whiskyja, šakama valiuma i općenito neprospavanih i divljih noći kakve provode mlade i uspješne operne pjevačice, muče i još neke stvari, ovog puta ne tako ovisničke prirode: zašto dolaziti u operu ako se može u puno ugodnijoj atmosferi sjediti doma i gledati TV?
Ili ako već dođete što je to što možete pogledati, kakva je to naivna priča ispod finog sloja glazbe, što je bolje, buffa ili seria, i ono najbitnije, zašto gotovo svaka ozbiljnija opera uporno želi dokazati da je bolje i plemenitije umrijeti zbog ljubavi nego ostati živ?
Konačan odgovor ovih triju tragičnih žena na posljednje pitanje jest ne samo da ne treba umrijeti (barem ne danas!), već da je umrijeti radi uzvišenog ljubavnog zanosa jedan je od definitivno najglupljih razloga za to.
