Rečenicom ‘Ana voli Milovana’ dalo bi se, kao nekom metaforom, opisati vjerojatno većinu popularnog opernog repertoara. No, ista se u ‘osobnoj iskaznici’ baš ove opere nije našla toliko zbog sadržaja koliko zbog – forme.
Naime, Ana i Milovan (ili ako baš hoćete – Ana i Radovan) protagonisti su, valjda najpoznatijeg palindroma, u hrvatskom jeziku, odnosno konstrukcije koja ima isto značenje bez obzira s koje se strane čita njezin grafički zapis.
Palindrom je, međutim, davno prije nego je postao zvijezda Kviskoteke, bio svojevrsni Sveti gral tzv. ozbiljne glazbe, pa su skladatelji u 15. stoljeću baš palindromskim kompozicijama dokazivali svoju umjetničku i svaku drugu nadmoć, čak i kad je krajnji proizvod bio posve – neslušljiv.
Palindromsko skladanje odnonda je izašlo iz mode, ali nikad nije posve izgubilo svoje poklonike… Tako se među palindromaše danas ubrajaju tipovi poput Dylana, Wierd Al Yankovicha i inih, no nas zanima Paul Hindemith, iako bi se o njemu i bez palindroma imalo što reći.
Naime, g. Hindemith (1895. – 1963.), bio je vrstan violinist i jedan od najvažnijih njemačkih skladatelja svog vremena, koji je kako bi što kompetentnije skladao naučio svirati sve instrumente u orkestru!
Muzikologiju je zadužio kreiranjem vlastitog glazbenog sustava, ali i promoviranjem skladatelja poput Antona Weberna i Arnolda Schoenberga.
Manje je, međutim, poznato da je Hindemith otac suvremenog glazbenog obrazovanja u – Turskoj, kamo se 1935. uputio na poziv samog Atatürka. Tamo je pak realizirao svoj ‘Program univerzalne i turske polifone glazbene edukacije’ te udario temelje osnivanju turske Državne Opere i Baleta.
No, do danas je ostalo nejasno je li i u kolikoj mjeri u tom turskom angažmanu prste imao nacistički režim s kojim je Hindemith imao vrlo kompliciran odnos, pa je istovremeno primao narudžbe da sklada za Luftwaffe i u čuvenom govoru Josepha Goebbelsa iz 1934. bio denunciran kao ‘atonalni bukač’.
Najpoznatija Hindemithova kompozicija svakako su ‘Simfonijske metamorfoze tema Carla Marie von Webera‘, u čijoj su sjeni donekle ostale opere, mahom nastale temeljem libreta slavnih ekspresionista – od Oscara Kokoschke, preko Augusta Stramma do Bertolta Brechta.
Libreto za ‘Hin und zurück’ napisao je pak Marcellus Schiffer, a posrijedi je palindromska opera, u trajanju od tek 12 minuta, koja, između inog, ismijava brojne operne i općenito kazališne stereotipe, a da je pritom za pjevače i orkestar iznimno tehnički zahtjevan materijal…
A priča je opere slijedeća: Robert odlučuje iznenaditi svoju suprugu Helenu, te na njezin rođendan dolazi kući ranije s posla, da bi je zatekao kako doručkuje u društvu svoje gluhe tetke…
Međutim, upravo u trenutku kad Robert slavljenici i njezinoj tetki uručuje poklone, idilu prekida slušinja donoseći pismo za Helenu… Potonja pak pismo pokušava skriti, što Robertu biva sumnjivo, da bi se ubrzo ispostavilo kako je pismo stiglo od – Helenina ljubavnika… Robert na to, u napadu ljubomore, ubija Helenu,a potom i sebe, a promptno se pojavljuju i liječnik i bolničar koji zaključuju kako tu za njih više nema posla… No, onda se u cijelu priču umiješa deus ex machina, tj. nepoznati Mudrac, koji radnju okreće u suprotnom smjeru, i priču se pred očima gledatelja ‘odvrti’ u suprotnom smjeru, vraćajući se na svoj idilični početak…
